уторак, 12. март 2019.

Božanska je snaga književnosti: komentar o šestom času zbirke "Časovi dostizanja Boga"


O šestom času zbirke

Čitam „Majstora i Margaritu“ Mihaila Bulgakova, i opet se pitam – šta čini pravo književno stvaralaštvo? Došlo mi je da sve dosad napisano izbrišem i počnem Dnevnik ispočetka kako i dolikuje pravom Piscu u pokušaju. Dođe mi da prestanem da mislim o sebi, i počnem da mislim o drugima, da izađem na ulice mog grada tragajući za likovima i mestima gde bi oni mogli biti, za stanovima u kojima bi mogli živeti. Ušla bih u crkvu ispitujući lica posetilaca koji se tiho mole pred ikonama ili ikonostasom ili lica onih koji pale sveće za duše umrlih ili zdravlje živih. Ali izgubila sam veru u Čoveka. Rat je za sve kriv. Ne mislim da su ljudi divni, više da su glupi i zli, puni sebičnosti, licemerja i laži. 

Pokušavam da doprem do zakopanog dela sebe, čitajući stihove, udubljujući se u njih sve više. Stigla sam do šestog časa zbirke. Moje pisanje, ponekad mi tako malo znači, tako mu malo vrednosti pridajem, a želela bih da bude na vrhu književnog dometa, da svetli i predvodi, da menja i leči, da opismenjava i podiže nove Ulice pune smisla, života, radosti i vrednosti. Ali čak i da dosegnem svoj san o književnom izrazu, mislila bih da i dalje ništa nisam uradila, ništa pametno rekla, nikog dodirnula. Umesto da stremim vrhunskom priznanju, poput nobelove nagrade, pašću i zaglibiću se u svojoj psihi, sitna pred sobom, kao Alisa u zemlji čuda. 

Sešću na kamen pokraj jezera, negde na nekoj planini iznikloj u mojoj mašti, posmatraću svoje oči nad modrom jezerskom površi, nepomično, skoro mrtveno ukočenoj. Staklasta površ vode zaklanjaće ogromnu džinovsku ribu, predstavnicu svih mojih briga, i ona će me prikovati još više da posmatram mrtvu ukočenu vodu. Toliko mala, s tolikom ribom briga u duši. To ne sluti na dobro. Jesen će skinuti lišće s obližnjih grana, popašće po suvoj, stvrdloj Alisinoj zemlji čuda. Pašće mi po kosi, ramenu, nogama, u ruke. Uzeće ga ta ruka i zdrobiti, ubrzavajući proces nestajanja svega što okružuje srce u toj zemlji čuda. Nestaće sve zelenilo, i pomoliće se samo golotinja, a i to ću želeti da izbrišem iz tog svog predela mašte. Neće više biti planinskih venaca u daljini, neće više biti padina koje se spuštaju do modre ukočene površi, neće više biti neba, ni na njemu podivljalog meseca, neće biti ni užarenog, razljućenog sunca, sve će izgubiti svoje postojanje u toj zemlji čuda. 

Ljudi svi pomrli, nema mesta više na groblju, svud su spaljeni, njihov prah razbacan po vazduhu lebdi, ne želi da padne na suvu zemlju, ne želi ni da polegne po vodenoj površi, ne želi da stigne do onog krsta na obližnjem groblju gde mu je i mesto za pad i spokoj – ljudski prah želi samo da što pre nestane u vazduhu Alisine zemlje. 

Moja mašta želi da prikaže samo smrt i nestajanje svega postojećeg još uvek živog. Nemam vere u Čoveka koga bi trebalo da opišem. Čitam šesti čas zbirke i sećam se jednog drugog vidika iz moje mašte. Tad sam još nešto želela da spasim i sačuvam od svoje okrutnosti prema piscu u sebi. 

Sećam se jednog visokog jablana. Sećam se jedne kuće, pokraj njega. Sećam se jednog deteta u kolevci, koje je nekad davno, tu bezbrižno u miru spavalo. Sećam se njegovog osmeha. Kakav je to samo osmeh bio? 

A onda je sve to nestalo, zbrisano ratom. Rat se desio, spalio jablan, spalio kuću. Na tom mestu, u mojoj mašti, sad je samo prazan brisan prostor. Od tada i sve drugo nestaje s lica zemlje, i planinski venci u daljini, i nebo i sunce i mesec, i šume, i jezera, i groblja i sam ljudski prah. Sve nestaje, odumire, zahvaćeno besmislom i prolaskom stvari. Rat ne treba da postoji. Ali, Čovek treba. Eto tu je apsurd.

Marija Stojiljković Marstoj
iz romana Božanska je snaga književnosti

Autumn Day 1879, Isaac Levitan
[Public domain]




петак, 1. март 2019.

Marija Stojiljković Marstoj, priča Posetilac (nastala na radionici kreativnog pisanja)


pixabay.com
POSETILAC



Gđa Hadson je otvorila vrata nepoznatoj osobi. Bilo je skoro šest sati. London se  budio iz sna. Kroz maglovitu Ulicu Bejker prolazilo je sve više ljudi.

Čovek pred njom je bio visok i mršav tip, u iznošenom sivom mantilu i sa crnim šeširom na ćelavoj glavi. Veliki džepovi mantila bili su mu pretrpani knjigama i časopisima. Nosio je naočare sa debelim okvirom i staklima koja su uveličavala zakrvavljene oči. Ruke su mu se tresle, iako se nije radilo o starcu, već osobi u srednjim godinama. Dosadni trgovac, zaključila je gđa Hadson.

"Dobro jutro. Ja sam Stiv Grant. Došao sam na poziv g. Šerloka Holmsa.", obratio se posetilac.
 "G. Holms mi ništa nije rekao. Sačekajte u dnevnoj sobi. Primiće vas dr Votson."
"Ali meni treba Šerlok!"
"G. Holms još nije ustao."
"Probudite ga.", bio je drzak g. Grant.
"Ne primam naređenja od vas."
"Izvinite. Nervozan sam. Borim se sa činima."

Gđa Hadson je htela da zatvori vrata, ali iz poštovanja prema g. Holmsu se predomislila i dozvolila čudaku da uđe.

Dr Votson je pažljivo posmatrao čoveka koji je sedeo u fotelji naspram njegove i ispijao kafu, koju je skuvala gđa Hadson. 

"Šerlok, hoće li uskoro ustati?", upitao je posetilac.

"To se nikad ne zna. Možda ustane za pet minuta. Ili, za pet sati. Mogu li vam ja pomoći? "

"Čisto sumnjam.", ledenim glasom odgovorio je g. Grant.

Dr Votson se uvredio, ali je zadržao pribranost na licu. G. Grant mu se nije svideo. Ponašao se kao snob, a izgledao kao klošar. Sve je na njemu staro, počev od izbledelog mantila do požutelih časopisa i knjiga, koje je stavio na sto između njih.

Koliko je mogao da primeti udaljen oko metar i po od stola, časopisi i knjige su bile o gatanju i vračanju. Bilo je tu astroloških knjiga, sanovnika, gromovnika, roždanika, večitih kalendara, koji su mogli da zalude samo plitke umove domaćica, čiji su muževi na putu ili u zagrljaju ljubavnice.

Dr Votson je hteo da uzme jednu od njih, ali Stiv Grant je naglo ustao i uneo mu se u lice, upozorivši ga: "Ako počnete to da čitate, bićete u velikom problemu. Knjige su začarane. Bačene su na njih čini profesora Morijartija. Jedino Šerlok zna kako da se izbori sa njegovim vradžbinama; svakako i ja ponešto znam, ali snaga me baš napušta."

"Zar je živ profesor Morijarti?", zapanjio se dr Votson.

"Da, Votsone. Da…da…da. Živ je.", prodrao se Šerlok Holms, izašavši iz spavaće sobe u pidžami i persijskim papučama. Odmah je prišao Stivu Grantu i srdačno se rukovao sa njim. Videlo se da se dugo znaju, a da on o njihovom poznanstvu ništa nije znao. To ga je toliko pogodilo da je poželeo da ode i ne vraća se pa neka slavni detektiv uzme novog pomoćnika kada u njega nema poverenja.

"Očekivao sam te, stari prijatelju. Loše mi izgledaš. Moraćemo kod gđe Mordok da nam napravi novu turu pića protiv hipnoze. Da li ste čuli za samoubistvo predsednika Sindikata železnica!? Pre nedelju dana, ubio se i poslanik Partije Zelenih. Pa ona kurva Mimi. Dobio sam iz policije podatak. U poslednjih šest meseci, rast samoubistava u Londonu je više nego dupliran."

Stiv Grant je ponovo seo u fotelju, pritom uzdahnuvši kao kakav depresivni bolesnik, kome je svejedno šta će se dalje sa njim dešavati. 

"Začarao je slova tako da ljudi koji knjigu čitaju imaju veću želju da iznova to rade, sve dok ne upadnu u hipnozu. Kako ih tera na samoubistvo još mi nije jasno? Knjige su besplatno podeljene uoči Nove Godine. Štamparija ne postoji."

"Kao da su pale sa Marsa.", ubacio se Holms, zagonetno se smeškajući.

"Šta je smešno? Zar o takvim stvarima sa mnom ne razgovaraš? Neću više da radim sa tobom. ", ogorčen je bio dr Votson.

"Ne ljuti se. Nisam znao da se radi o profesoru. Tek sam, pre nedelju dana, dobio jednu od ovih knjiga. Srećom bila je upakovana pa gđa Hadson nije imala nikakvih posledica. Međutim, ja sam se jedva izvukao. Skoro da sam stigao do polovine teksta kada mi se strašno zavrtelo u glavi. Znao sam da nešto nije u redu i bacio sam knjigu u upaljenu vatru kamina."

"Gospodine, došao je policajac Beson. Traži Stiva Granta.", čuo se glas gđe Hadson. Za njom je ušao i g. Beson, držeći na nišanu g. Granta.

"Uhapšeni ste zbog ubistva kurve Mimi."

"Dođavola. ", uplašio se g. Grant podigavši ruke u vis.

Marija Stojiljković Marstoj
(sa radionice kreativnog pisanja, 15. avgust 2016. godine)


O romanu Božanska je snaga književnosti: Knjige mojih prijatelja, Avdulah Ramčilović

Marija Stojiljković Marstoj
KNJIGE MOJIH PRIJATELJA

Knjige su kao ljudi, ali oni dobri ljudi, pravi prijatelji. Jednu takvu knjigu, BOŽANSKA JE SNAGA KNJIŽEVNOSTI,  dobio sam na poklon od autorke, književnice, Marije Stojiljković Marstoj, iz Beograda. Veoma sam zahvalan i rado čitam sadržaj koji prelazi 200 stranica divnih misaonorefleksivnih pesama i proze, koja je na neki način nastavak poezije i snažno je dopunjuje i razrađuje sadržaj i poruke.

Knjiga je puna snažnih misli, istina i poruka, u čijoj  su osnovi  poetsko književni dar, filolozofski postulati sveta i života, osnove psihologije, elementi pedagogije i duhovnosti. Dakle jedna interdisciplinarna knjiga. Retki su autori koji mogu stvoriti tako kompaktno i trajno delo.

Ono što je najveće je poruka književnice da svet bude bolji, da bude po meri coveka, da čovek živi  u skladu i harmoniji sa prirodom, sa ljudima, sa svojim bićem. Da život bude bez rata i straha od čoveka, da čovek čoveku bude brat i prijatelj, da čovek čoveku pomaže, raduje se njemu, jer svi smo ljudi.

Ova knjiga zaslužuje počasno mesto u svakoj licnoj i društvenoj biblioteci. Knjiga se samo  čitanjem može upoznati i doživeti. Dragi čitaoci, srdačno vam preporučijem ovu knjigu, koju možete poručiti kod autorke ili njenog renomiranog izdavaca, ČIGOJA iz Beograda. Srdačne čestitke, poštovana Marija. I da bude jos mnogo lepih, dobrih knjiga iz Vašeg snažnog  pera.

Evo jednog kratkog odlomka:

„Ali, Bože, zar nije najveća Istina ona koja se u najvećoj borbi kaže? Zar nije najveća bitka, bitka za Čoveka, i zar ne treba Čovek da se bori za Čoveka? Pitam te, onako humano i ljudski, odgovori mi, Bože, da li nas voliš ili ne? Naravno da – da. Naravno da – ne. Vreme će da pokaže. Ali vremena, Bože, više nema... Ćuti. I dalje mi ćuti tvoja slika. Ne progovara, ne grmi, ne seva, ne menja predele, istoriju, ne ujedinjuje, izgleda mi, kô da i ne postoji, ovako nema, oslonjena o ivicu tastature, kao amajlija... Utopista. Zar sam ja, Utopista? Šteta. Lepa je utopija, a ljudi u nju i dalje ne veruju. Lep je život bez rata, baš je lep, onako lep, lep, lep. Zašto postoji Rat? Zar baš Čovek ne može bez njega, zar mora sa njim, u vekovni korak, marš napred, ka humki! Oslonjena glava o tvrdu ivicu stola, predata mislima, i čeonom pritisku. Ruke pune topline, prate oči podignute s ivice stola i pružaju se k fotografiji bake sa Kosova, zatvorenih i uplakanih očiju, naboranih ruku, uz levi obraz, crna marama, plač i ridanje, snaga katastrofe, snaga pakla. Isečak iz novina, prilepljen o malu knjigu mudrosti. Tužna muzika, parada nogu pokraj pokrova, uporedo idu, ljudi i smrt, ljudi i pokojnik, ljudi i grobovi, ljudi i stradanja, ljudi i prolaznost, ljudi i rat. Umirala je, u toj prošlosti, i jedna druga Baka, na postelji, isušena i omalena, zgrčena i skupljena, nema i zagledana kroz prozor u zelenu fasadu susedne kuće, osunčanu svetlim danom, dok su rascvetale hortenzije mirisale i mirisale, ona je umirala.„
                          mr.Avdulah Rmčilovic, pesnik

Pesme iz časopisa "Scena Crnjanski" br. 38


SUDAR

Dok se sudaraju bogovi
Mi plačemo pod njima
I kamen pada po našim glavama
A ruke su nam bedne
I noge nepokretne.

Dok prolazi vreme
I granice se dižu
Ograde svijaju našu uskost
A mi smo poput dece
Nevini i ne znamo šta je greh

Pa nas prst sudbine opipa
I mi se ježimo od straha
I vid nam je slab
I umor po telu vlada

Dok se sudaraju titani
Patnja zemlje nas prati
I lutamo izgubljeni
U vremenu i prostoru
Noseći malu dušu sa sobom
Ne znamo šta da radimo sa njom
I našim površnim mislima

I sve u krug i sve iznova
Gledamo u večnost
Zarobljeni u neznanju
Ne znamo da letimo
Niti da stvaramo
Samo da rušimo
Ostatke nas u nama

A život nam prođe
I svet osta bez materije
I smrt uporno kucka
Da otvorimo dušu punu greha

Dok se bogovi sudaraju
Čovečanstvo iznova pati
Neko je davno rekao
da je patnja lekovita.

NE TRAŽI ME

Ne traži me u noći skrhanoj bolom.
Ne gledaj u zid tame koji nas deli.
Ne voli više vetar u srcu ovom.
Niti ludu želju što nas davi.
Ostavi sve naše. Odbaci ljubav.
Neka leži prošlost na krevetu grešnom.
Ispi gorku čašu i reci konačno zbogom.
Toliko toga nas ipak deli.
Ne pitaj me u noći.
Ćutanje će ti reći.
To koraci naši ukočeni blede.
I sve naše drugo što preosta.
Tek zrnce je sreće.
Tek obris je njen.

Zato...

Ne traži me u noći skrhanoj bolom.
Ne gledaj u zid tame koji nas deli.
Ne voli više vetar u srcu ovom.
Niti ludu želju što nas davi.

RING

Ode još jedan dan u nepovrat.
Misao ista o prolaznosti.
Mrak ne nudi rešenje.
Neće skoro svanuti.
Biti neko drugi.
Živeti tuđi san.
Ne. Nemoj tako.
Boriti se mora.
Razbi čašu trenutka.
Preplivaj stid i kajanje.
Odvaži se. Uđi u ring.
Pobedi vreme. Pronađi sebe.


PTICA

Ostavi trag ptica na meni.
Trag lepršav i skakutav.
Ostavi beleg na duši.
Beleg cvrkutav i šašav.
Ostavi mladež na obrazu.
Mladež radostan i naivan.
Pa sad lepršam, skakućem,
cvrkutava i šašava,
radosna i naivna.
Pev ptice nudim
dragim ljudima.

Kad?

Kad pauci gmižu po telu,
vreme tutnji po tom predelu.

Kad igrač vremena igra igru,
nada mu nudi svoju čigru.

Kad ruža čigre širi miris,
sreća izlazi na novi bis.

Kad kap je sreće kiša pada,
Kišna idila telom će da vlada.

Stege

Oholost sputava grane.
Prezir zagađuje ptice.
Gordost guši Sunce.
Mržnja koči Mesec.
Sumnja truje more.
Strah razara gore.

Grane drže srce.
Ptice miluju uši.
Sunce greje dušu.
Mesec obasjava oči.
More drži nutrinu.
Gore daju širinu.

RAVNICA

Peni se ravnica u meni.
I stižu dani prekrojeni.
Ja dišem kroz njih muku.
Ja ne poznajem svoju ruku.
I idem pred druge kao smešni pajac.
I cvilim pred Bogom kao prokleti pijanac.
Dok živi zid nesreće sve više urliče.
Zaudara vreme, pesmu ljutnje sriče.

ŽIVOT PRIVIDA

Banalnost dana je gomila đubreta.
Širi smrad deponija praznih razgovora.
Odgovor na nepitanje ne znam.
Ali ko čisti ovaj lepak urušenog vremena?
Fasada grada je raščupana.
Vreme fasadi nije kazna, nego oni automobili.
Loše društvene mreže gledaju sa usijanih tableta.
Mobilni i tableti stružu starinu grada.
Ptice se jedva drže na grani dosade.
Gluposti niču iz ljudskog asfalta.
Saobraćajac ne zna za kola. Ne vide se.
Ljudi hodaju na točkovima velikom brzinom.
Apstrakcija je razlila boje u smisao sopstva.
Oni ljudi u kafiću ne dišu. Ne puše se.
Kako je svet iskrivljenog lica?!
Odraz je to privida normalnosti.
Patka je u Zoo vrtu. Ali Kališa nema.
Smrklo se nevreme u igri sa ljudima.
Ja trebam mrak da me skrije od svetla.
Kapija uma je teška. Udruženja kulture su razvalina.
Gde beše cvet što ne miriše i ne diše?
Zar je bitno banalnosti dati gluplji smisao?
Zar potrebe za lepim barama posle sluzavih kiša daju svrhu rečima?!
Nebo je linija po kojoj se širi uništenje našeg doba.
Hodam Dorćolom kao strankinja među svojima.
Tanka je linija od banalnog do mudrog.
Otkriti nešto čega nema. Bitno je, ali kome?
Eh ti banalnosti, nakinđurena si poput starlete izdignutih grudi.
Nafurana si poput igrice što izluđuje decu.
Grimaso nakazna. Život si privida.
Tek ti staklo razbijeno vidi pravo lice.
Ono je sumanuta raspukla spodoba.
Pucam u prazno. Ne mogu ti ništa.
Velika si i neumorna. Baš banalna.  Do svrhe plitka.
I kada kažeš svoje ništa, meni ipak nije lepo.

Marija Stojiljković Marstoj

Marija Stojiljković Marstoj

Iz časopisa KK Scena Crnjanski br. 38: Odlomak iz trilogije Bila je noć, roman Okupljanje



IZ ČASOPISA  "SCENA CRNJANSKI" BR 38

ODLOMAK IZ TRILOGIJE "BILA JE NOĆ"

ROMAN "OKUPLJANJE"

PRVO POGLAVLJE 
2010

U ORDINACIJI BROJ DVA
(NASTAVAK)

Doktore, pomozite. Ćerka mi opet ima napad. Mogla se ubiti. Dolazimo iz Urgentnog…
Gde je ona? Uvedite je.
Tada je u prostoriju ušla mlada zgodna devojka, duge crne kose, prefinjenog izgleda. Bila je pod sedativima i sa belim povezom na glavi. 
Doktor je rukom pokazao majci i ćerci da obe sednu na dve drvene stolice ispred njegovog stola. Učinile su tako.
Devojka nije progovarala. Gledala je kroz prozor. Bila je vidno iscrpljena. 
Šta se desilo? Kako je izgledao napad? Vi ste Sanja Stojanović? 
Ja ću da objasnim. – umešala se majka, stavljajući ruku na ćerkino rame. Šesto čulo mi je govorilo da se ranije vratim sa posla kući. Suprug mi je bio na službenom putovanju. Žena koja je čistila kuću završila je ranije sa poslom. Sanja je bila u svom slikarskom ateljeu. On je u potkrovlju naše ogromne kuće. Znate, doktore, Sanja mnogo voli da slika.
Dr Marjanović je majci ponovo rukom pokazao da se zaustavi i pusti svoju ćerku da sama ispriča sve. Ali majka doktora nije želela da sluša.  Nastavila je dalje po svom.
Kada sam stigla kući, čula sam je kako viče. Idi od mene. Idi od mene. Stalno je to ponavljala. Popela sam se brzo do ateljea. Kada sam otvorila vrata, imala sam šta da vidim. Sanja je besno udarala glavom o zid. Na vreme sam stigla da je zaustavim. Gurala me je od sebe, krv joj je curila iz nosa, na čelu je imala ranu, a na zidu je bio krvav trag. Štafelaj je ležao na podu. Boje su svuda bile razasute. Brzo sam je izvela odatle. Dovela sam je do kupatila, našla tablete. Po broju, shvatila sam da je prestala da ih pije. Rekla  je da joj je bilo dobro, pa je na tablete zaboravila. Sada je napad bio jači. Kazala mi je da joj je ponovo dolazila mrtva sestra. Samo je izronila iz zida. Sanja je zatvorila oči, ponavljajući da to nije realnost, da avet ne postoji. Onda je čula optužujući sestrin glas. Ti si kriva za moju smrt. Ti si kriva za moju smrt….. Nisam kriva, pravdala se Sanja, zapušivši uši da utvaru, ne samo ne vidi, nego i ne čuje. Ali, sestrin krik je bio nezaustavljiv, kao da je dolazio iz sanjine utrobe….ubila si me, ubila si me. Sanja je tada otvorila oči. Utvara se pomerila ka zidu, skoro stopivši se sa njim. Sanja je poletela ka njoj ne bi li je oterala…Vikala joj je… idi od mene…idi od mene. Ti ne postojiš. Ti si bolest. Ova joj se unosila u lice, čak je pljunula. Ti si najgori ubica, ponavljala joj je utvara. Onda je Sanja, sluđena time zatvorila oči, zapušila uši i krenula da jako udara glavom o zid. Tada, vođena Božijom rukom, stigla sam i sprečila je da se ubije. Pozvala sam odmah Hitnu pomoć. Odvezli su nas do Urgentnog centra na snimanje glave. Čim smo obavili  sve potrebne preglede uputili su nas na vašu Kliniku.
Mislim da bi bolje bilo da nam Sanja sama kaže šta se tačno dogodilo? 
Devojka je i dalje posmatrala drveće kroz teške šipke violinskog ključa. 
Sanja – tiho je pozvala zabrinuta majka. 
Psihijatar je netremice posmatrao te crne izgubljene oči. 
Mama je sve rekla. Opet se ponovilo. Došla je utvara i napala me. Nisam uzimala lekove. Umorna sam. Hoću da spavam.  
Bilo bi bolje da neko vreme ostaneš kod nas na Klinici. Moramo da te pratimo.
U redu. 
Sada će da dođe neko da ti pomogne oko smeštaja. 
Sestra Branka se brzo pojavila. Bila je to niska žena, crne kratke kose, sa većim mladežom na desnom obrazu i napadnim crvenim karminom na naduvanim usnama. Ajmo dete, zapevala je ona.…Sanja je pošla za njom ostavljajući majku nasamo sa doktorom.
Vidim iz istorije bolesti da je ona dugo kod dr Vojina Živanovića. Ona sada ima 25, zar ne?
Dugo se borimo sa šizofrenijom. Gubimo nadu. U porodici niko tu bolest nema. Za Sinišu, njenog oca i mog bivšeg supruga, ne znam. Ostavio nas je, dok sam bila trudna. Očuh Dragan je prosto obožava. On ima dete iz prvoga braka, ćerku Gordanu, koja je Sanju bez problema prihvatila. Hoću da kažem, nema razloga…Dragana sam upoznala nekoliko meseci posle porođaja. U to vreme, njega je prva supruga ostavila. On je bio sam sa Gordanom, ja sama sa Sanjom. Našli smo se. Sanja i Gordana su kao prave sestre. Baš se vole. Ma kakva mrtva sestra…Nije mi jasno. 
Tu majka kao da se prisetila nečeg potisnutog. Zamislila se, pa rekla: 
Mada … ja sam izgubila jedno dete na porođaju sa Sanjom. Ona je bliznakinja.
Molim?
Sanja je bliznakinja.
Pa zašto mi to odmah niste rekli? To je pravi trag. Ona oseća odsustvo svoje sestre bliznakinje.
Ali ona ne zna za nju. 
Da li ste nešto pričali, a da je Sanja slučajno čula?
Niko za to ne zna, osim Dragana….
A kad je bila mala? Da li ste je okrivljavali za nešto?
Ma šta pričate. Živela je pod staklenim zvonom.
Tako se uništava samopouzdanje. Treba joj uključenje u život, a ne osama. 
Pustili smo je da slika. Odlična je u tome. Završila je Akademiju. Za druge stvari nije. Sklanja se od ljudi. Retko izlazi. Mislim …to joj se dešava u poslednje vreme. Ranije se više družila. Ima drugaricu Kristinu i druga Miloša.. ….Čini mi se da u njoj propada sve, osim njenog talenta za slikanje…On se uvećava…Profesori su oduševljeni…Kažu, ona je čudo.  Dobija pohvale. Kažu, vanserijski talenat. Rekla bih … poput Van Goga.
Dr Marjanović je sve vreme bio ozbiljan. Očima joj je stavio do znanja da se ne slaže sa njom. Dušanki je nestao slabašni osmeh s lica. Smrkla se. 
Šalila sam se…neumesna i neslana šala…Kamo sreće da nema nikakav talenat, a da je zdrava. Otkud njoj šizofrenija? Da li uopšte ona ima to?
Van Gog je bio genijalni slikar, ali bolestan čovek. Pokušavamo da shvatimo razloge za pojavu ove bolesti. Lekovi nisu dovoljni. Pomaže psihoterapija, ali ne uvek. Treba para za lečenje, ali šta ćete? Nismo svi isti, ni po pitanju vaspitanja dece, ni po pitanju vere i politike, a kamoli kada je u pitanju psiha. 
Doktor je ustao sa stolice i prišao prozoru. Dodirnuo je staklo rukom, pa se okrenuo ka Dušanki, došao do stola, naslonio se i nastavio…
Psiha je čudo. Mislimo da znamo mnogo o svim tim psihičkim poremećajima, ali ne znamo mi ništa. Znam da ništa ne znam, kako je to Sokrat govorio, ali ne onaj koji ovde povremeno svraća. …Ali, pustimo to. Kupite stvari koje će Sanji trebati za ostanak na Klinici, najmanje dve nedelje. Prepisaću joj novi lek. Dr Vojin Živanović je na službenom putu. Vraća se za nedelju dana. Toliko, a sada pozovite sledećeg pacijenta…

Marija Stojiljković Marstoj

O zbirci Ptica iza žice: Nepregled inspiracije i pisanja, Mirjana Štefanicki Antonić



NEPREGLED INSPIRACIJE I PISANJA

Marija STOJILJKOVIĆ MARSTOJ, PTICA IZA ŽICE,
Udruženje pisaca Poeta, Beograd, 2017.

Nakon objavljenog romana antiratne tematike i hibridnog žanra – „Božanska je snaga književnosti“, 2015. godine, Marija Stojiljković Marstoj (1974, Beograd), objavljuje i svoju prvu knjigu poezije, podeljenu u nekoliko tematskih celina, sa vrlo zvučnim naslovom „PTICA IZA ŽICE“. Magistar ekonomskih nauka, po obrazovanju, ukršta brojke sa slovima i mačevima, bez štitova, predajući se i književnosti prilježno.
  Pesme su raspoređene u sedam ciklusa, o kojima u knjizi znalački zbore i četiri recenzenta i prikazivača: Zorica Tijanić, Simo B. Golubović, Vladanka Cvetković i Zorica Krstović, raščlanjavajući knjigu analitički i dodirujući i opisujući  njene segmente.
Nisam sam. Ona je sad ovde. Ponekad mislim da je nestala, a onda doleće nazad ujutro ili u podne ili noću. Ptica koju niko neće, moja je. Moja ptica bola.“                                                                                                           Čarls Bukovski                                                                                                                                            

U mnogim kulturama, ptice predstavljaju duhovni simbol Božanske ljubavi i veze između neba i zemlje. Prema verovanju starih naroda ptice su simbol besmrtnosti. I, Marijine pesme se nalaze u tom nepreglednom vremenu, koje se zove besmrtnost.
  Pesnikinja u pesmi „Slavujev zov“ priziva slavuja da joj samo dođe, i poručuje:

/ Da mi otpevaš tiho, i sve tiše, i tiše, / da se boli sklone, da se želje stope. / Dođi, dođi meni ti samo. Moja diko, moja pomamo, probudi me slavujski slavno! / - Žica tvoja čeka te amo. /
 / A gde je završetak, daljine umetak? /  Kako da se pesma završi kada kraja nema, / kada taj slavuj u nekome uporno drema? /

Ptice su van žice (nisu u kavezu), ali se Pesnikinja pita zašto su odletele davno, tokom Dunava, obalom Save, iz Beograda, poput stare slave grada… Vešto „baratanje“ sa svekolikim i neobičnim simbolima, književnim zrncima i zrnevljem – refleksivnim, socijalnim, psihološkim, ljubavnim (ljubavne  pesme čine peti ciklus pevanja), tezama, opservacijama, sa porukom da sve bude kako je srcu želja, što i čini snažni epilog, poput ljubavnog zova i vapaja za ljubavlju, kao asocijacija slobode življenja, oslobađanja emocija i senzibilnosti. NE – iza žice, već put Kosmosa… raskrilaćeno put Univerzuma, po nepreglednim prostranstvima sopstva.
Slavuj sugeriše ljubav i čežnju kroz prekrasni pev iliti poj. Ptica predstavlja zvezde, kuću, strehu, krov, odžak, svemir, sunce, mesec i nebeski svod. Ptica je simbol lepote, blagostanja, ljubavi, samilosti duše i mira. Ptica je simbol Pesme. Uporediti Pticu sa Poezijom. Pronaći sreću, sklad, spokoj i mir, kroz promišljanja filozofije slobode bivstva. 
Slavuj se teško može videti. Gnezda su duboko zaklonjena od pogleda, u gustom žbunju. Kada druge Ptice zaćute, bolje čuje. Slavuji pevaju i danju i noću, poput naše Poetese. Komparacija stihova… ćutanje… dozivi, prizivi – na sav glas…

/ Koje vreme?/ Kakvi sati? / Koliko sekundi ? / - naslov pesme.

...kroz višeznačno tumačenje knjige – (do)stizanja Boga, jer Bogovi debatuju u nama.

/ O motivima pisati. O živima ćutati. / Sve te ruke što prave žice / da zagrade ljude, da unište svet. / Reč zašiljena i lepa, može ona sve / čak i Boga da vidi. / - iz pesme „Kišova polica“

„U pesmama ćemo otkriti zašto je ovde duša iza žice. Baš zbog toga da bi se naglasila potreba za razrešenjem od svih vezanosti i okova, zašto je neophodno uzdići se i sebe u nebo… Časovi dostizanja Boga su nastavak  božanske snage Marije Stojiljković Marstoj da perom menja svet, da ga upita kuda to ide u svojoj muci, bolu, zlobi, nemoći, inatu, prkosu, umesto da se posveti ljubavi – hrišćanskom postulatu, kojeg kada bismo se držali, sve bi muke nestale…“ – Zorica Tijanić, Manifestacije unutrašnje ekspresije
Impresije o knjizi nam donosi slikarka Sonja Jovanović, sa svojim ilustracijama, koje su u korespodenciji i u skladu sa pojedinim pesmama, pored kojih se nalaze. Naslovnu koricu, koja je u boji, gde preovlađuje crvena (haljina crvene boje na ženi plave kose, koja se nalazi, na ljuljašci u krletci, sa belom raskrilaćenom pticom u svom krilu), treba posmatrati kao dve slike, u obrnutom sledu. Dve slike u jednoj. Zadnju koricu, koja je takođe u boji, isto treba tumačiti svojom intuicijom i svojim ličnim doživljajem…. Ptica se oslobađa kaveza i leti ka slobodi, ka suncu… Poput Čoveka.
Ukupno devedeset osam pesama, sa različitim brojevima u ciklusima, deljivim sa Marijinim, očigledno srećnim brojem sedam, u nepregledu inspiracije, pisanja i razmišljanja. Jer, broj sedam igra kosmički važnu ulogu, kao pozitivan sveti broj u različitim religijama. Broj sedam se stavlja na pijedestal, kao jedan od najmagičnijih i najsvetijih brojeva za koje ljudska vrsta zna.
Uranjamo u sedam poglavlja, poput sedam dana u nedelji. Uranjamo u zagonetnu sedmicu. Da li ćemo odgonetnuti strofe, u Marijinoj zapitanosti? Putujmo kroz sedam etapa, ispod duge, koja ima sedam osnovnih boja… Kroz sedam etapa ili stepenova inicijacije, kroz simbolične kapije oblaka  i grane drveća, prhutom, lepetom, ćurlikom, jer „Na grani k’o da nešto bruji. To su mali, sićani slavuji.“

O ŽIVOTU (dvadeset jedna pesma)
O NEMIRIMA DUŠE (četrnaest pesama)
O LJUDIMA (četrnaest pesama)
O PISANJU (četrnaest pesama)
O LJUBAVI (sedam pesama)
O RATU (sedam pesama)
ČASOVI (DO)STIZANJA BOGA (dvadeset jedna pesma)

„Sam naslov knjige „Ptica iza žice“ sugeriše pticu van krletke, pticu u slobodi, a te ptice najlepše pevaju, najbolje se raduju. Zato, verovatno, i Marija Stojiljković Marstoj želi kazati da govori slobodno, bez straha i pritiska, da govori po želji i sa željom o svemu o čemu razmišlja i na način na koji misli, da je to najbolje uraditi. Govori slobodno i otvoreno.“ – Simo B. Golubović, Traganje za smislom života
Dotaknimo ljubav, dotaknimo naš unutrašnji glas, u saglasju sa Pticom, koja u kljunu nosi  grančicu jorgovana, ruzmarina ili  lovora, sa VESTIMA O NAMA…  Prhnimo visoko, visoko na krilima Marijinih  versa. Uživajmo u tom letu stihopoja i stihozborenja.

Marija, srećan (uz)let ka književnom nebu!



Novi Sad,                                                             Mirjana ŠTEFANICKI ANTONIĆ
1. jun 2018.