петак, 27. јул 2018.

Inspirisano slikom Edvarda Munka „Krik“ i početkom čitanja Džojsovog „Uliksa“. (odlomak iz romana Božanska je snaga književnosti)




Vuku se za mnom, kao preklane svinje, mrtvačkim hodom moje noćne more. U bunilu viđene, iskrivljene slike sebe, pokidane niti života, nestvarnog i zamračenog. Polako se primiču ćutanja, tišina saznanja, da se ovaj naš život grči od samoga sebe. Jeza življenja,
Munkov vanvremeni krik, odiseja nemoći, oda sjedinjenju poraza, nadgleda nas životna strava, nebitni smo joj.

Na visećem mostu vremena figure u kriku, crne prilike jecaja, izdužene pritiscima ruku na telo, na lice, izobličeno mukom. Oči sićušnih zenica, u naletu ekstaze panike, očaj ugledavši umiru od straha. Nošene tamom, umiruće ptice slobode, poslednju pesmu nariču. To je prikaz slobode Čoveka. To je on sam. Krik nemoći, trpljenik bola.

Samo bi da umrem, odzvanja iz daljina prošlosti. Ne sprečavaj nas u tome, tutnji sadašnjica. Nismo za življenje, beskonačna reko budućnosti, odbaci nas. Preklani vratovi, odrubljene glave, iz kojih gadljiva samoj sebi, visi krvna nit, cedi se život, kap po kap, zatvara se krug krvave bajke, nestao još jedan primerak ljudske sorte, ispljuvan drugim primerkom iste.

Ljudi beže jedni od drugih, zahvaćeni nevericom. Vreme se igra s našom ljubavlju, gaseći je. Udišemo smog, trujemo se svakodnevno i svakonoćno, nećemo se izbaviti iz uništenja sebe. Nismo stvoreni, i majka nas nije nosila devet meseci. Bacila nas samilost, kao crve, kišne gliste i larve, da puzimo bebećim hodom, da polagano satiremo kolena, da sečemo i koljemo telo, u nastupu blaženstva, noćnih mora.

Rat i zločin su najgora noćna mora što me opseda…

Marija Stojiljković Marstoj

Нема коментара:

Постави коментар